Untitled Document

Široki Brijeg je gradić s oko 7000 stanovnika. Nalazi se na rijeci Lištici, 20 km zapadno od Mostara. Nekoć je bivao općinsko i kotarsko, a danas je općinsko i županijsko središte. Općina broji oko 27000 žitelja, većinom Hrvati Katolici.

Bazilika u Mokrom rušena je i podizana te je i u srednjem vijeku služila svrsi. U njezinoj je blizini nekropola sa stećcima, a ima ih i drugdje. Oni brojnošću i veličinom navode na zaključak da je ovaj kraj od XII do XV stoljeća bio gusto naseljen i bogat. Iz tog vremena u selu Kočerinu sačuvao se najduži natpis na stećcima pisan bosančicom ili hrvatskom ćirilicom, poznat pod imenom Kočerinska ploča. Obilježavala je grob velikaša Vignja Miloševića, koji je preminuo 1404. godine. U Borku, nedaleko od izvora rijeke Lišitce, sačuvani su ostaci manjeg srednjevjekovnog grada-utvrde.

Padom pod Turke sredinom druge polovine XV stoljeća pučanstvo se razbježalo i prorijedilo. Prvi turski popisi u Hercegovini (god. 1468./69., potom 1475.-75. i 1519.) pokazuju da se pučanstvo zadržalo samo u brdskim selima.Od pada pod Turke pa do sredine XIX stoljeća Hercegovina je bila gotovo posve odsječena od društvenih, kulturnih i političkih zbivanja u drugim europskim zemljama. Kao jedini vođe s preostalim narodom bili su franjevci. Kršćani su obespravljeni. Crkve i samostane, koji su preostali nakon rušenja u osvajačkim pohodina, Turci i poturice porušili su god. 1563. Otada pa do sredine XIX stoljeća - točnije: pune 283 godine!- zapadno od Neretve nije bilo niti jedne crkve ni samostana.

Novija povjest širokobriješkog kraja i katoličke Hercegovine usko je vezana uz gradnju samostana na Širokom Brijegu 1846. i uz njegovo djelovanje, čime je otpočeo svekoliki duhovni, civilizacijski i kulturni preporod.Gradić je počeo nastajati početkom XX stoljeća oko vodenice Ćemer (turski: ćemer= svod), pa se s početka istim imenom zvalo i samo mjesto. Nakon cestovnog povezivanja s Mostarom god. 1900. neki bivši fratarski dijaci (dijak=đak, učenik; ovdje u značenju: sluga, pomoćnik) i poduzetni ljudi iz obližnjih sela podizali su dućane i gostionoce, i nastajao gradić koji se po rijeci Lištici (izvedenica od imena Lise) prozvao Lišticom. Ipak, otkako je postao administrativnim središtem pa sve do 28. travnja 1952. službeni naziv općine i kotara bio je Široki Brijeg.

I sam grad i njegove najstarije ustanove vuku korjene iz samostanskih ustanova i djelovanja. Osim kasnije čuvene klasične gimnazije (kojoj je predhodila kućna škola za franjevačke pripravnike u selu Čerigaj od 1844. do 1848.), samostan je u XIX i XX stoljeću osnovao i vodio: pučku školu (1867.), ljekarnu, dućane (trgovinice i kavanu), vodenicu (1868.), stolarsku radionicu, sagradio je: kameni most na Ugrovači (1868.), gimnazijsku zgradu (1924.-31.), đački dom (1929.-32.), hidroelektranu (1934.), osnovao je muzej s arheološkom, numizmatičkom, etnografskom, geološko-biološkom i drugim zbirkama. Također su ustanovljeni puhački i tamburaški orkestri, više samostalnih knjižnica, pokrenuti su tečajevi za opismenjavanje, posredovala su se osnovna znanja o povrtlarstvu i voćarstvu. Samostan je, k tome, osnovao i prvu banku, a državne je vlasti podsticao na osnivanje pošte, gradnju kanala za navodnjavanje te na osnivanje stanice za otkup i djelomičnu preradu duhana, i u svim je spomenutim pothvatima sudjelovao ili je bio glavnim nositeljem. Kao vanjski znak i kruna svih tih silnih nastojanja i uspjeha može se uzeti kamena romanička bazilika s dva zvonika, kojoj su temelji postavljeni 1905., a pokrivena je 1911. Austro-ugarske vlasti (1878.-1918.) nisu bile naklone franjevcima u Bosni i Hercegovini. Kraljevina Jugoslavija još manje. Ipak su oni i na Širokom Brijegu i drugdje uspješno ostvarivali sredinom XIX stoljeća zacrtane programe.

Titovi partizani su 7. veljače 1945. osvojili Široki Brijeg i u njem su, jer su ga htjeli uništiti kao duhovno i kulturno žarište hercegovačkih Hrvata, počinili strašne zločine. Tih dana ubili su 30 (trideset) franjevaca i više desetina nenaoružanih žitelja, a sljedećih mjeseci, i godina, na stotine nedužnih ljudi, tako da je ubijen svako deseti Širokobriježanin. (Župa Široki Brijeg godine 1940. imala je 8004 člana. U ratu ih je stradalo manje od 50, a nakon "oslobođenja" oko 740. Ukupan broj žrtava bio je 786.) Isti "osloboditelji" uništili su kulturno blago, zajedno sa samostanskim, crkvenim i školskim inventarom, a zgrade su teško oštetili. Dapače, dvije godine nakon rata spalili su matične knjige i franjevce protjerali. Nakon tih teških stradanja Široki Brijeg je desetljećima povijao rane plodnom mučeničkom šutnjom. Postupno se oporavljao, da bi unutarnju snagu očitavao velikim marijanskim hodočašćima 1971., potom i najbrojnijim svakogodišnjim hodočašćem katoličke mladeži na svijetu. Osamdesetih godina, s oko 3600 vjeroučenika u 146 školskih odjela, samostan je zadavao muke komunističkom poretku i nalazio putove uspona.

Sedamdesetih godina samostan je počeo sustavno djelovati i izvan strogo religioznih i karitativnih okvira. S početka usputno s duhovnim programima i bez najave, potom s najavama i osvrtima u tisku, priređivao je likovne izložbe, organizirao dramsku družinu koja je uspješno djelovala, potom je (1979.) uređena Samostanska riznica i Biblia pauperum ( prošlost kraja i samostana u slikama i s kartografskim prikazima). Nakon dovršenja zgrade koja je podignuta za umjetničku galeriju i vjeronaučno središte (1990.) otvorena je 25. srpnja 1990. Franjevačka galerija.

Ona posjeduje preko 1500 umjetnina, počevši od slika starih majstora (XVII-XIX st.), preko klasika i majstora hrvatske moderne do slika i skulptura suvremena likovnog izraza. Uspješno je djelovala i u vrijeme domovinskog rata i bila je pokretačem i nositeljem priprema u osnivanju Likovne akademije Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu. Akademija djeluje od veljače 1996. i smještena je u zgradi nekadašnjeg konvikta. No, Likovna akademija ipak nije prva visokoškolska ustanova koja djeluje na Širokom Brijegu. Naime, osim što je u vrijeme domovinskog rata Sveučilište u Mostaru, silom prolika, s većim brojem svojih fekulteta djelovao u ovome gradu, u samostanu je postojala takozvana kućna teologija ( Studium domesticum Sacrae Theologiae) god. 1892./93., a možda i sve do osnutka teologije u Mostaru 1895.

Samostan i svetište običnim je ljudima najprije simbol katoličanstva i hrvatstva, potom i kolijevka ponovnog kulturnog i civilizacijskog rođenja. Najveći vjernički skup bude 15. kolovoza, jer je crkva i samostan, kao i Hercegovačka franjevačka provincija, posvećeni Marijinu uznesenju na nebo. U domovinskom ratu crkva i samostanske zgrade ostale su neoštećene, iako je grad raketiran i bombardiran u više navrata. Nažalost, i ovaj je rat uzeo žrtve. Poginulo je 98 Širokobriježana braneći svoj dom i sebe, ali i braneći Republiku Hrvatsku. Širokobriježanima se preostaje nadati miru i boljim vremenima u kojima se krst časni i sloboda zlatna neće morati plaćati ponovnim dankom u krvi.